Kad se seje a ne žanje
Ove godine neki proizvodaci pšenice u Sremu, a
verovatno i drugim mestima su sejali, ali nisu žnjeli, a neki su
ipak žnjeli, ali su ostvarili veoma nizak prinos pšenice. Logicno,
oni se pitaju: šta se desilo i hoce li se opet to ponoviti i da
li mogu na jesen pšenicu sejati ponovo na istoj njivi? Evo odgovora.
Pšenica je, posle kukuruza, naša najznacajnija i najviše gajena
biljka. Ukupno se u nas gaji na oko 600-700.000 ha. Kod nas se ostvaruje
prosecan prinos pšenice od oko 3,9 t/ha. Mada ima i onih koji sa
lakocom osvaruju 6, 8 pa i više t/ha suvog zrna pšenice. Pšenica
se kod nas uglavnom gaji u plodosmeni sa kukuruzom i drugim okopavinama,
ali izvesne površine se seju i u monokulturi. S agrotehnickog stanovišta
monokultura se ne preporucuje, ali se u praksi upražnjava. Ranije
se pšenica više sejala u monokulturi zbog toga što su gajeni hibridi
kukuruza sa dugom vegetacijom pa ratari nisu stizali da oberu kukuruz
zbog kasnog zrenja, stoga se ponekad pšenica morala sejati u monokulturi.
Danas je manje razloga za gajenje pšenice u monokulturi. Ona pored
niza drugih nepovoljnih okolnosti, dovodi do cešce i jace pojave
nekih bolesti koje u znatnijoj meri mogu umanjiti prinos.
Pšenicu,
kao i druge gajene biljke , napadaju mnoge bolesti. Do sada je u
svetu opisano blizu 200 bolesti biotske i abiotske prirode. Posebno
su na pšenici znacajne bolesti kao što su: crna rda, lisna rda,
glavnica, pepelnica, fuzarioze klasa septorioze i mnoge druge. Jedna
bolest, koja se povremeno javlja i samo u odredenim uslovima je
pozanta kao trulež korena i šturost klasova pšenice. Izaziva je
gljiva Gaeumanomyces graminis (Ophyobolus
graminis).
Trulež
korena se kod nas javlja povremeno, ali kada se javi nanosi velike
štete. Na nekim parcelama u odredenim uslovima, pojava bolesti može
biti drasticna, tako da usev potpuno propada i žetva izostaje. To
se na nekim parcelama i desilo ove godine.
Ocito
da farmeri malo znaju o ovoj bolesti, mada je dobro proucena i
razradene su mere kontrole. Ali, kao i u mnogim drugim slucajevima
u nas, nedostaje veza izmedu znanja i proizvodnje. Zbog toga
poljoprivreda trpi velike štete.
Kolike
su štete u proizvodnji pšenice nastale u Sremu (i drugde) u toku
2005 godine ostace nepoznato. Na drugoj strani naša nauka vapi za
novcem za istraživacki rad, Kada ce se desiti da se nauka i praksa
spoje pa da i jedni i drugi imaju koristi, nije poznato.
Trulež
korena, prizemnog stabla i belilo klasova pšenice
Ova
bolest pšenice je znacajna u uslovima umerene klime gde se pšenica
i trave intenzivno gaje, gde je pH zemljišta neutralna ili alkalna
i gde je vlaga obilna. Na kiselim zemljištima ova bolest se ne javlja.
Zato se kod nas retko javlja južno od Save i Dunava, gde su uglavnom
zemljišta kisele reakcije.Bolest
je raširena u Australiji, Evropi, Južnoj Africi, Japanu, Južnoj
i Severnoj Americi i Kini. Uglavnom napada ozimu, a rede jaru pšenicu.
Kod
nas je ova bolest prisutna. Njenog prouzrokovaca je detaljno proucavao
Dimitrijevic 1968. godine u svojoj doktorskoj disteraciji. Nisu
retki slucajevi da zbog ove bolesti usev potpuno propadne a žetva
izostane. Gubici prinosa mogu biti i 50 pa i 100 %.
G.
graminis
je parazit mnogih biljaka u porodici trava (Poaceae),
posebno cerealija. Opisana su tri varijeteta ove vrste: G.
graminis var. tritici,
najznacajnija na pšenici, jecmu, raži i tritikale-u; G.
graminis var. avenae, izaziva bolest na ovsu ali i na pšenici i G.
graminis var. graminis, posebno parazitira pirinac, ali i gajene i divlje trave.
Simptomi bolesti
Prvi
pokazatelji prisustva bolesti su pojava uginulih pojedinacnih biljcica
u oazama u usevu. Pošto usev propadne, oaze prorastu korovima što
je još jedan pokazatelj prisustva bolesti. Zaraženi sejanci sa
manje uocljivim oštecenjima mogu preživeti s tim što su zakržljali
i što bokorenjem formiraju manji broj izdanaka.
Najkarakteristicniji
simptomi se javljaju u vreme klasanja, kada su biljke neujednacene
visine i prevremeno izumiru (slika 1). Ranije izumrle biljke daju
bele (belilo klasova) i potpuno sterilne klasove (slika 2). Ukoliko se formira
zrno, ono je šturo, a klasovi bivaju napadnuti saprofitima (Cladosporium herbarum,
Alternaria alternata) usled cega pocrne, pa se, posle
belila, javlja "crnilo
klasova" (slika 3). Zaražene biljke imaju slab korenov
sistem koji vremenom truli pa se obolele biljke lako cupaju. Koren
potpuno truli, pocrni i žile su dezorganizovane (sl. 4). Pri
povoljnim uslovima patogen se sa korena širi na prizemni deo stabla
na kome se uocava crnilo koje obicno zahvata oko desetak
centimetara stabla od zemlje (sl.4).
Pri
obilju vlage parazit s korena prelazi na prizemno stablo gde se
na njegovoj površini, ispod rukavca lista, primecuje tamna micelija.
Ako je vreme vlažno, krajem vegetacije, kroz pukotine na rukavcu
donjeg lista pojavljuju se vratovi peritecija. U slabijoj vlažnosti,
peritecije se ne formiraju i crnilo stabla nije dovoljno izraženo.
Radi dijagnoze neophodno je pregledati koren u kome se nalazi endogena
i egzogena micelija koja formira koncaste tvorevine duge nekoliko
milimetara. Te tvorevine na tankim prozirnim korencicima se mikroskopski
lako uocavaju.
Ciklus
razvoja
Patogen,
prouzrokovac bolesti (G.
graminis var. tritici)
održava se na prezimelim zaraženim biljkama pšenice i trava i u
biljnim ostacima iz prethodne godine. Askospore se pod pritiskom
izbacuju iz askusa posle jednog kišnog perioda, ali se ne smatraju
posebno znacajnim u infekcionom procesu jer ih zemljišna
mikroflora uništava. Askospore se kišnim kapima raznose samo
nekoliko metara od mesta oslobadanja. Medutim, askospore mogu
zaraziti korencice koji se nalaze na površini zemljišta. Parazit
zahvata endodermis i vaskularni sistem, ali se gljiva u biljci ne
razvija sistemicno. Do uginuca biljaka dolazi usled prekida
protoka vode i asimilativa iz korena u nadzemne delove.
Glavni
izvor inokuluma (zaraze) predstavlja parazit koji se održava na
korenu zaraženih biljaka i biljnim ostacima prethodnog useva (pšenica).
Mlade biljcice bivaju zaražene preko korena koji se nade u
blizini biljnih ostataka u kojima se nalazi gljiva. Širenje zaraze
sa biljke na biljku se vrši zadebljalim hifama gljive koje
uspostavljaju vezu izmedu zaraženih i zdravih biljaka.
Ozima
pšenica može biti zaražena u toku zime, ali vecinom se zaraza ostvaruje
krajem aprila i pocetkom maja. Inokulum se u zemljištu povecava
brzo tako da je dovoljan samo 1% zaraženih biljaka u prethodnom
usevu da dode do epidemije u narednom (monokultura).
Ova
bolest se najcešce javlja na lakim, slabo alkalnim zemljištima
siromašnim u hranivima i pri velikoj vlažnosti. Infekcija se
odvija na temperaturi od 10 - 20 0C. Prelaskom micelije
sa biljke na biljku zaraza se vrši, narocito u okviru jednog
bokora.
Fosfor
u zemljištu i mikoriza uticu na razvoj bolesti tako što povecavaju
sadržaj fosfora u biljci. Tada dolazi do slabijeg izlucivanja korenskog
eksudata, a time i slabije aktivnosti patogena. Bolest se jace javlja
ukoliko se obavlja kalcizacija zemljišta, a slabije ako je zemljište
niže pH vrednosti. Do toga verovatno dolazi zbog povecane predispozicije
biljaka prema parazitu koja nastaje zbog neodgovarajuceg obezbedenja
nekim osnovnim biljnim hranivima pri povecanoj pH zemljišta.
Mere
kontrole
Najuspešnija
borba protiv ove bolesti je korišcenje plodoreda. Dovoljno je samo
jedna godina prekida u gajenju pšenice da se smanji kolicina patogena
u zemljištu, jer gljiva - G.
graminis ima slabu konkurentsku sposobnost prema antagonistima.
U meduvremenu je potrebno gajiti dikotiledone biljke, ovas ili kukuruz.
Travne vrste služe za održavanje inokuluma i zato je neophodno njihovo
uništavanje putem zaoravanja ili herbicidima. Zapaženo je da se
bolest javlja na pšenici posle lucerke ili soje ako je u njima bilo
travnih korova. Nekim istraživanjima je utvrdeno da kada se u plodoredu
smenjuju pšenica i soja, kolicina inokuluma se ne smanjuje.
Upotreba
velikih doza nitratnog azota povecava osetljivost useva prema
patogenu. Amonijacni azot je pogodniji oblik za prihranu. Fosfor
dovodi do jaceg razvoja korena, a time se povecava otpornost
biljaka.
Biljne
ostatke je potrebno zaoravati. Redukovana obrada ostavlja ostatke
na površini pa je mogucnost za pojavu bolesti veca. Rana setva omogucuje
jacu infekciju u jesen. Unošenje stajnjaka doprinosi slabijoj pojavi
bolesti jer obezebeduje bolji razvoj antagonistickih organizama
i brzu razgradnju biljnih ostataka i time se smanjuje zarazni potencijal.
Gajenje
pšenice u monokulturi 2 - 4 godine dovodi do povecanja inokuluma,
a zatim do pada. Opadanje kolicine inokuluma, a time i slabije
pojave bolesti, nastaje zbog biološke borbe jer se umnožavaju
mikroorganizmi antagonisti G.
graminis. Kao antagonisti navode se Pseudomonas fluorescens ili
nevirulentni soj G. graminis.
U
stranim zemljama, korišcenjem fungicida iz grupe benzimidazola i
triazola u obliku granula ili peleta sa semenom u kolicini od 1,5
do 14 kg a. s./ha postignuto je smanjenje pojave bolesti na korenu
i klasu. Tretiranje semena fungicidima iz grupe triadimenola odlaže
pojavu bolesti i povecava prinos pšenice. Medutim, u našoj zemlji
nema iskustva u suzbijanju ove bolesti hemijskim putem .
Zato
u praksi ostaje jedino da se poštuje plodored, jednogodišnji je
ugavnom dovoljan za naše uslove, a selekcija da stavara otporne
genotipove pšenice prema ovoj bolesti pšenice.
Prof
dr Mirko Ivanovic
Poljoprivrednu fakultet
Beograd - Zemun
Slike
potpisi
U
vreme klasanja, biljke su neujednacene visine i prevremeno izumiru
Ranije
izumrle biljke daju bele (belilo
klasova) i potpuno sterilne
klasove
Ukoliko
se formira zrno, ono je šturo, a klasovi bivaju napadnuti saprofitima
usled cega pocrne, pa se, posle belila, javlja "crnilo
klasova"
Zaražene
biljke imaju slab korenov sistem koji vremenom truli pa se obolele
biljke lako cupaju. Patogen se sa korena širi na prizemni deo stabla
na kome se uocava crnilo koje obicno zahvata oko desetak centimetara
stabla od zemlje.
|